Efendija Čamdžić: Ako ne ostavite ružan govor, ne morate radi Allaha ostavljati hranu i piće - vjera te treba pokrenuti na dobročinstvo

Govoreći o posebnosti ovih dana i vidljivoj solidarnosti koja se manifestuje kroz otplaćivanje tuđih dugova i pomaganje nevoljnicima, efendija podsjeća da je ramazan mnogo više od prolaznog trenutka dobrote.

"Mislim da je ljudskom razumu teško pojmiti s čime sve ramazan nama dođe. On je bez sumnje posebno vrijeme i donosi ne samo ljudima već svim stvorenjima Božijim, neizmjerne, neizbrojive blagodati. I to da su ljudi u ramazanu bez sumnje drugačiji. I to je za svaku pohvalu, ali ja bih htio svakako naglasiti da ramazan nije tu samo kako bismo u ramazanu bili dobri, već kako bismo se u ramazanu oplemenili i vjerski, imanski osnažili, pa da nastojimo neprekidno biti dobri. Ja nešto zamišljam da će prekosutra za Bajram taj ramazan se nama obratiti i reći: ja sam prije 29 dana došao u vaše živote, došao u vaše kuće, u vaše mahale, džamije, džemate itd. i donio sam vam neizmjerne blagodati. I mogli ste se koristiti tim mojim blagodatima. I očigledno ljudi koje ste vi spomenuli, da su tako solidarni, da otplaćuju dugove u apotekama i šta već ne još, jesu ušli u okrilje tih Allahovih, džellešanuhu, blagodati koje nam ramazan donosi. A, recimo, ramazan bi nam mogao reći: ja sam vama donio post i on je temeljni ibadet ramazanski, i s njime sam vas ja, zamišljam da nama to ramazan govori, htio naučiti ustrajnosti i odlučnosti, da ne kažem strpljenju. Naime, htio sam vam pokazati, naučiti vas da se može kontrolirati nagon, prohtjev, pohlepa, o kojoj smo maloprije govorili. Dakle, sve su to izuzetne ramazanske blagodati, kao što su i milosrđe, kao što su i praštanje, kao što su i solidarnost i tako dalje. I otuda je, ako se to događa, a vidimo da se događa u našem društvu, odličan rezultat ramazanskog djelovanja", započeo je razgovor efendija Čamdžić.

"Obredi nisu sami sebi svrha"

Suština posta, prema efendijinim riječima, ne leži u samom odricanju, već u njegovoj moći da transformiše ljudski karakter i nakon što se mjesec posta završi.

"Trebao bi se vidjeti u svakom periodu, jer post, kao ni drugi ibadeti u našoj vjeri — kad kažem ibadeti, mislim na obrede — nisu sami sebi svrha. Mi postimo, Bog Uzvišeni nam je to naredio, a onda nam On kazuje i zašto postimo. Kaže: kako biste se imanski, kako biste ubjeđenje svoje osnažili, ili drugim riječima kazano, kako biste se grijeha klonili. Dakle, mi u ramazanu kroz post učimo da je moguće se odreći. Moguće se odreći čak onoga što nam treba. Mi se u ramazanu, to svi znaju postači, odričemo od zore do zalaska sunca hrane, vode i svih drugih tjelesnih užitaka. Mi ramazan nazivamo i školom, kroz to mi u stvari učimo da ako mi možemo, a možemo zato što smo odlučili, možemo bez onoga što nam treba, kao što je voda, kao što je kruh — to nam treba, ali evo određeni period, 10-12, u ljetnim danima je to čak 18 sati, i odričemo se toga. Dakle, poruka toga je: ja vama, kaže nama post, dolazim pokazati da vi imate sposobnost odreći se i onoga što je loše. Tako da bi svakako rezultat ramazana, njegovog dolaska među nas, trebao biti to da je u našem društvu, u životu svakoga pojedinca, pa tako i u našem društvu, manje grijeha", pojašnjava.

U toj školi duha, efendija pronalazi duboku radost, ali je definiše kroz prizmu odgovornosti prema Bogu i ljudima.

"Odgovornost. Ja, s jedne strane, mogu reći da ima tu i neka vrsta radosti, da triumfujem i pokažem da mogu pobijediti sebe, jer svaki postač u stvari pokazuje to. I, kako da kažem, on je radostan, postač je radostan tim trijumfom nad sobom i osjeća jedno blaženo zadovoljstvo iako je gladan, žedan, iscrpljen, neispavan. Dakle, donosi nam tu radost pobjede nad sobom, ali generalno najvažnija stvar koju nam ramazan donosi jeste odgovornost kroz radost, ustrajnost u dobru", naveo je efendija Čamdžić te nastavio:

"Kao što maloprije rekoh, sa završetkom ramazana nije završen vjernikov život, način života, kako se vjera živi. I svih ostalih mjeseci vjernik treba biti i milosrdan, i solidaran i onaj koji prašta i onaj koji Bogu u svim sferama njegovog življenja robuje. Prema tome, nije dobro i nije ispravno razumijevati vjeru da se ona svela samo na ramazan i kad prođe ramazan vraćamo se starom načinu života. To je pogrešno razumijevanje ramazana. Otuda sam odgovorio s ovom riječju odgovornost. Treba iz ramazana izaći odgovorniji i prema sebi i prema onima oko sebe. Ako hoćete i ovo da kažem, ramazan nas oplemeni i razbistri nam um. Pa nam je, ramazanu zahvaljujući, jasnije i šta su stvarne vrijednosti u našim životima, u životu našeg društva i čovjeka uopće i šta je vrijedno naše pažnje. Pa tako bi nas ramazan trebao naučiti da je porodica u središtu naše svakodnevnice. Trebao bi nas naučiti da je komšijski i rodbinski odnos vjernička obaveza. Trebao bi nas naučiti, a mi smo u ramazanu, jer to je svjedočanstvo, na Bajram pogotovo, mi smo u ramazanu neprekidno džemat. Trebali bismo iz ramazana izaći također složniji, u svim poslovima koji su dobro, safova zbijenijih, ujedinjenijih u onome što donosi korist svim ljudima itd."

"Bogatstvo nije zabranjeno, ali jeste da njim iritiramo"

I dok ramazan donosi radost, on nas uči i skromnosti. Efendija Čamdžić se osvrnuo i na savremene trendove raskošnih iftara koji se često dijele na društvenim mrežama, naglašavajući da vjera ne zabranjuje blagodati, ali nalaže obzirnost.

"Htio bih reći da Bog Uzvišeni nije zabranio ljudima da uživaju u blagodatima koje nam je dao. On Uzvišeni kaže u Kur'anu: reci, ko vam je zabranio blagodati koje sam ja dozvolio? Dakle, nije zabranjeno biti ni bogat u islamu. Nije zabranjeno biti bogat. Ne postoji u islamskim propisima gornja granica pa se kaže vjernik smije imati milion ili ne znam ja sto hiljada maraka ili čega već, preko toga ne. Dakle, ne postoji. Uslov je da to što posjedujemo jeste stečeno na dozvoljen, kako mi to kažemo, halal način. E sada, ovaj današnji način života i društvene mreže i tako dalje aktualizirale su i to pitanje da ljudi se slikaju i slikaju svoje iftare i objavljuju na tim mrežama i tako dalje. Lično to ne odobravam i nikada to ne bih uradio, i ne odobravam ni onima koji to rade. Zato što trebamo biti svjesni da pokraj nas žive i ljudi koji nemaju takvu trpezu, a naš voljeni Poslanik nas je naučio da, kako je on rekao, mirisom iz svoga lonca ne uznemiravamo našega komšiju. Vidite do koje to mjere ide. Da ne uznemiravamo mirisom, ako ne možemo i njega pozvati na tu sofru iz tog našega, može biti bogatijeg lonca nego što je u našega komšije. Čak nas naša vjera uči da ako smo kupili nešto pa nosimo našoj kući, našoj djeci, da to sakrijemo od komšinske djece. Ako im to ne možemo ponuditi, da oni ne bi imali neki ah na to, a to nemaju. Prema tome, naša vjera ne zabranjuje da budemo bogati, ali zabranjuje da bogatstvom iritiramo", kazao nam je efendija Čamdžić.

Duboko svjestan socijalnih razlika, efendija podsjeća da je bogatstvo iskušenje isto koliko i siromaštvo, a da su te razlike upravo tu kako bismo pokazali ljudskost.

"Sigurno da postoje, to ne trebamo mi istraživati. To je jasno, vidljivo da postoje i postojat će uvijek te stvarnosti, uvijek će postojati bogatiji, postojat će siromašniji, i Allah dž.š. je po Njegovoj mudrosti i znanju, a mi ne možemo znati zašto, razdijelio ova dobra na ovom svijetu. Zašto je On nekima dao mnogo, toliko mnogo da imaju više nego što im treba? Zašto je nekima dao malo, toliko malo da im to ne može biti? Ali i jedno i drugo što je Allah dž.š. dao, i šta god da nam je dao, to nam je dao, kako On kaže u Kur'anu 'da vas iskušam u onome što sam vam dao'. Pa tako, onaj koji ima mnogo, to iz perspektive religije, iz perspektive vjere, da kažem, iz onosvjetske perspektive, uopće ne mora značiti da je to neka blagodat ako on s tim ne bude postupao u skladu sa zahtjevima vjere. Dakle, onaj kome je Allah dž.š. dao više nego što mu treba, on je dužan iz toga više nego što mu treba dati onome koji ima manje, toliko malo da mu ne može biti. Nije, dakle, problem i uvijek će u društvu biti te razlike, jedni će imati više, jedni manje, ali je zadaća koja proizlazi iz vjere, iz izvora naše vjere, iz Kur'ana i Sunneta, da bogati moraju od toga čime je Allah dž.š. opskrbio davati i misliti na one koji takvu opskrbu nemaju."

O važnosti upućivanja kritike

Na tom putu popravljanja društva, kritika igra ključnu ulogu iako je ljudi rijetko vole. Efendija vjeruje da je različitost mišljenja zapravo milost Božija.

"Pa ljudi, mislim, uglavnom ne vole kritiku. A kritika je nešto što je vrlo poželjno. Bog Uzvišeni je ljude stvorio različite. Čak i među Njegovim lijepim imenima, a ima ih 99, jedno je El-Musavvir, Onaj koji likove daje. Svi su ljudi na zemlji različiti. Ne postoje dva ista čovjeka. I pošto ne postoje dva ista čovjeka fizički, vjerovatno ne postoje ni dva čovjeka koji isto misle o svim stvarima. I iz tih različitosti, iz tih različitih mišljenja, naša je zadaća, vjera nas tako obavezuje, da iz tih različitih mišljenja tražimo najbolje rješenje. Otuda je ta različitost milost. I Poslanik kaže da je to što smo mi različiti, što mislimo različito, milost Božija. Jer iz te različitosti se traži najbolje rješenje. Otuda treba i kritiku razumjeti, ali ne kao kritizerstvo", rekao je naš sagovornik.

Kritika je, prema riječima efendije, dobrodošla ukoliko se uputi u pravo vrijeme i na pravi način.

"Postoje dežurni kritičari koji nikad ništa nisu uradili, društvu su beskorisni, ali sve oko sebe kritikuju. Kritika je da se mi na nešto osvrnemo pohvalom, kažemo: to što ste vi uradili je odlično. Ili mi kažemo: ovaj roman je prošao odlične kritike. Ili, ne znam ja, kaže neki estradni umjetnik: ovaj moj album je imao odlične kritike. Dakle, je li to kritika? Da. Kritika nije nužno negativna. Kritici je zadaća da popravlja stanje u društvu. E sada, pošto je kod nas stanje takvo da mi još nismo navikli biti demokratija, mi još nismo navikli biti kritikovani i da razumijemo da je to dobronamjerno, da taj koji nas kritikuje hoće da mi budemo bolji. Pa nama je svima to zadaća. Bog Uzvišeni i to nama naređuje. Kaže da jedne i druge savjetujemo. Kada, naprimjer, kaže Poslanik, doći će na Sudnji dan dvojica ljudi i vidjet će, i ovaj jedan je, ne znam, činio neki grijeh. I sad treba da bude kažnjen za taj grijeh. A on će reći, recimo da smo ja i vi ta dvojica. I sada, ja sam činio neki grijeh, a vi ste stalno vidjeli da ja to činim. I nikada me niste opomenuli. Nikada me zbog toga što sam činio niste kritikovali. Znate šta ću ja reći na Sudnjem danu? Što nisi to uradio? Jer da si to uradio, da ste to uradili, sada bih ja se spasio. Otuda, takva vrsta kritike je vrlo poželjna i ja se nadam da će naše društvo u tom smislu izaći na selamet", mišljenja je efendija.

Iako priznaje da cinizma i zluradosti ima previše, ostaje optimista, vjerujući u dobrotu koja je utkana u bosanskohercegovačko biće, podsjećajući na lični primjer suživota.

"Teško bih ja to sada mogao izvagati, da kažem ima ovog ili onog više. Činjenica je da ima i jednog i drugog u našem društvu. A koliko god da ima tog cinizma, te zluradosti toga je previše. Da ima jedan čovjek i to je previše. Ali mi nikad nećemo biti društvo, kao što nijedno društvo na svijetu neće biti, a da u njemu nema i licemjera i cinika i ljudi koji se raduju tuđem zlu itd. Zadaća je svih nas da ih odgajamo, da im ukazujemo da to nije dobro i da pokušavamo to zlo i tu negativnost u društvu svesti na minimum. Sigurno je da ja, barem sam tako ubijeđen, da još na zemlji dobro dominira, a da je zlo izuzetak. To je bez sumnje tako. Dakle, te priče da su neka dvojica ljudi, pravoslavac i musliman, Srbin i Bošnjak ili Hrvat i tako dalje, u nečemu sarađivali, jedan drugome nešto pomogli, možda imaju zajedničku firmu, dakle, mnogo toga je na terenu sigurno takvog i zahvaljujući takvom odnosu ovo društvo u suštini funkcioniše i živi. Dakle, ja barem ne znam i dolazim iz tog društva gdje nema nikakvih problema u odnosu među ljudima. Ja vrlo često, gotovo svaki mjesec, bez obaveze, bez nekog međureligijskog dijaloga, pijem kahvu, kavu i kafu sa sveštenikom i sa pravoslavnim stavroforom Zoranom. Svaki mjesec pijemo i nemamo nikakav problem u toj komunikaciji. Divno nam je u tom druženju. Mi se ne družimo po zadatku. Mi se družimo zato što nam je lijepo i zato što to hoćemo. Dakle, mislim kada mi ne bismo gledali televiziju i kada mi ne bismo gledali ove političare da mi ne bismo ni znali da nama treba suživota. Mi živimo ovdje vjekovima. Bosna živi hiljadu godina. Mnogo od tih vijekova živi u tim različitostima, je li tako? Da je Bog htio, kako On kaže, svi bi ljudi bili iste vjere. Je li mogao? Pa Bogu ništa nije teško. On je svemoćan. Ali nije. Ostavio je da su ljudi različiti. Zašto? Da se natječu u dobru. Da svako pokazuje svoju vjeru na najljepši i najbolji način. I to je zadaća svih vjernika na zemlji. To je zadaća da ako ja mislim da je moja vjera najbolja, kako ću ja pokazati da je moja vjera najbolja? Čime? Time što ću pokazati najveće dobro. Ako taj pak drugi misli, a sigurno misli, zato što to živi, ubijeđen je u to, i nema tu nikakav problem da tako misli, on bi također trebao da to što on vjeruje da je najbolje na najbolji način to i pokaže. Mislim da je Bosna to živjela, kažem, vjekovima i da ne fragmentarno, već stvarno, živi to i danas, osim ovih koji na tim razlikama i isticanju istih opstaju", kazao je efendija.

Kako živjeti u "globalnom selu"?

Kada pogled usmjeri ka globalnim patnjama i savremenom svijetu koji je postao "globalno selo“, efendija apeluje na savjest čovječanstva i ulogu onih koji posjeduju znanje.

"Pa nema se danas gdje skloniti iz ovoga svijeta. Ovaj svijet je, kako su to već ima decenija i više rekli, globalno selo. Ti se nemaš kud skloniti od tih pojava. Nemoguće je. Ja se sjećam, moj djed je nekad pričao da je njima neki stari hodža u selu pričao da će doći vrijeme da će oni u tom mom selu Krčevine moći čuti kad neko u Americi kihne. E, mi danas živimo, je li tako? To sve je uživo pa i rat. I naravno da će se to reflektirati na živote svih. Već se reflektira. Već nafta, kad nalijete sada rezervoar, skuplja je nego prije deset dana. Dakle, već se reflektira. E sada, kako bi vjera mogla? Naravno da bi mogla, kada bi ljudi htjeli. Nema nikakve prepreke ako mi nešto hoćemo. Kako vjera od mene načini postača? Meni je lakše ne postiti, jel' tako? Ali ja hoću da se postom oplemenjujem, da budem bolji čovjek. Kaže Poslanik, ako vi ne ostavite grijeh, nije post suština da ostavite jelo. Ako ne ostavite ružan govor, ne morate radi Allaha ostaviti hranu i piće. Dakle, vjera može urediti svijet kada bi ljudi htjeli na taj način urediti svijet. Recimo, Poslanik Muhammed a.s. rekao je da poslanici iza sebe nisu ostavili bogatstvo, oni su iza sebe ostavili znanje. To je njihovo naslijeđe. Svi poslanici su iza sebe ostavili znanje. Poslanik Muhammed a.s. rekao je da su učeni ljudi nasljednici Božjih poslanika. Učeni ljudi. Koji učeni ljudi? Ljudi koji uče sa svrhom, sa plemenitim ciljem. Plemeniti cilj učenja je, mi smo sad skoro obilježili, je li tako, Lejletul-kadr. I rekli smo da je Bog Uzvišeni i rekao Muhammedu i čovječanstvu: ikre. Ali nije tu tačka. Nego je rekao: bismi rabbikellezi halek. Uči u ime Gospodara koji stvara. A šta znači učiti u ime Boga? To znači učiti s odlučnom namjerom da se bude koristan okolini, rodu, domovini, čovječanstvu. I sad, ako su učeni nasljednici Božjih poslanika, onda to znači da su oni učili sa kojom svrhom? Da budu korisni okolini, rodu, domu, čovječanstvu. I sad ja zamišljam, kako ne bi mogli to da riješe ljudi? To bi moglo u jednom danu da se riješi. Zamislite da ti učeni ljudi, sada ću ja uzeti ove tri destinacije kao simbole, da vam ti učeni ljudi dođu sa Tel Avivskog univerziteta, učeni, akademski obrazovani ljudi, sa Rimskog univerziteta, sa Medinskog univerziteta i da u jedan glas dignu glas protiv svega što uništava čovjeka. Jel' tako? Uništava čovjeka. Šta ove religije imaju za zadaću? Šta imaju za zadaću? Da načine čovjeku život na ovom svijetu sretnim i da mu pokažu kojim putem ide ka ahiretskom spasu. Je l' moguće? Moguće. U čemu je problem? Nećemo."

Problem nezahvalnosti, smatra efendija, leži u tome što blagodati koje imamo uzimamo zdravo za gotovo. Dijeleći dirljiv lični trenutak iz bolnice, podsjetio je na važnost svijesti o svemu što nam je darovano.

"Čovjek je generalno, svaki pojedinac je nezahvalan. I kad bi se čovjek na blagodatima koje mu je Bog dao zahvaljivao, kako ja to volim reći kad sebe analiziram, 48 sati dnevno malo je. Nema 48 sati u danu. Ali, recimo, vidite, mi smo jutros ustali, evo ja i vi smo jutros ustali, mi vidimo. Mi čujemo, mi mirišemo, mi jedemo, mi spavamo, mi možemo otići u WC. Kako kaže Bog Uzvišeni, kad biste vi brojali blagodati koje sam vam ja dao, vi ih ne možete nabrojati. I sada čovjek često misli, mnogi ljudi to misle. Dođe nam neka opomena da se podsjetimo da nije tako. Ali ljudi misle da se stvari koje mi živimo u svakodnevnici podrazumijevaju. Da se podrazumijeva to da kad ti odvrneš česmu, a ide voda. Teče voda. Je l' se to podrazumijeva? Pa Bog Uzvišeni kaže: ako vam ja pitku vodu uzmem, ko će vam je mimo mene dati? Bog Uzvišeni kaže: zašto vi ne pogledate vodu koju pijete? Da li je vi s neba spuštate ili mi to činimo? Bog Uzvišeni kaže: zašto vi ne pogledate ono što sijete? Da li mu vi dajete snagu da nikne iz zemlje ili mi to činimo? Dakle, ljudi su, čovjek je, svaki pojedinac je generalno nezahvalan i nije u dovoljnoj granici zahvalan, mogu li tako da kažem, možda bolje. Hoću reći, koliko god da se zahvaljujemo, možemo više", kazao je efendija rekavši da je najbolji način zahvalnosti svijest.

"Da sve to što imamo, imamo zato što On hoće. Sve što imamo, imamo zato što nam to Bog daje. I naravno, zahvalnost se pokazuje djelom. Ako je nekome Bog Dragi dao zdravlje, nije zahvalnost da on govori: Bože, hvala ti što sam zdrav. I to je zahvalnost. Ali je zahvalnost da on to svoje zdravlje stavi u službu dobra. Jer Poslanik kaže: iskoristite zdravlje prije bolesti. Gdje ćemo biti sutra? Ako je neko bogat, nije zahvalnost da on viče: e baš ti, Bože, hvala što si mi dao, imam ove milione. Ne, zahvalnost je onda svoje bogatstvo staviti u službu dobra. I naravno, svijest da to što imamo, imamo zato što Allah hoće. Evo, ja ću vam ispričati jednu ličnu stvar, lični doživljaj. Kako smo nezahvalni i kako mislimo da se sve oko nas podrazumijeva. Ja sam bio prije jedno godinu i dva mjeseca, tri, radio sam jedan nalaz u Zeničkoj bolnici. I kad vam završe taj nalaz, onda ima procedura ta ljekarska, medicinska, to je neki protokol, da morate dva sata ležati nepomično. Pazite, kad kažem nepomično, ničim se ne smijete pomaknuti. Ja sam slučajno ovako digao ruku, meni sestra koja me nadzire kaže: koncentriši se. I ja sam vidio da to nije bezazleno. I možete misljiti, mene je zasvrbila obrva. I ja se nisam mogao počešati po obrvi. Je l' se to podrazumijeva? Ko od nas razmišlja? Niko, ništa ne razmišljaš. Dakle, koliko treba biti zahvalan Bogu? Beskrajno. I koliko god smo opet, opet treba više. Ali kažem, nemoguće je biti zahvalan tako da kažemo mi: vidi, Bože, ja sam sada, ne znam, postio ovaj ramazan, pa sad smo 0:0 za ubuduće. Ne, to nije put. Niti to može. Nego svijest da ja nikad ne bih čuo da Allah nije odredio i dao meni da ja čujem.“

Efendija odlučno odbacuje ideju da pojedinac ne može ništa promijeniti. Naprotiv, on u promjeni sebe vidi ključ za promjenu čitave historije.

"To je, naravno, potpuno pogrešno. Potpuno pogrešno. I to nas je neko ubijedio da mi trebamo biti pasivni. Čovjek, pojedinac, može promijeniti mnogo. Mnogo. A šta je to mnogo? Može promijeniti sebe. A čitao sam kod jednoga filozofa da je rekao: promijeni sebe, promijenit ćeš historiju. Zamislite sada kada bi u Sarajevu ili u mojim Zavidovićima ovog trena deset hiljada ljudi odlučilo se promijeniti, sad ovog trena se promijenili i kažu: mi od sutra ne idemo se kladiti u kladionicu. Bi li društvo bilo promijenjeno? Kako bi se društvo promijenilo. Zamislite kada bi ovog trena, a mogućnosti su ogromne, kada bi ovog trena, ne znam, napravili neku, smišljam priču, zamišljam, napravili neku veliku kasu negdje kod Sebilja na Čaršiji i ljudi odlučili, je l' mogu to ljudi? Ljudi odlučili, u Sarajevu njih 300 hiljada da, ne znam ja, 10% od toga u tu kasu svaki dan ubaci marku. Znate koliko bi stipendija mogli mi imati iz toga? Je li može promijeniti pojedinac svijet? Pojedinac može promijeniti sebe. On u stvari ne može nikoga drugog promijeniti. Mogu li ja promijeniti vas? Na šta vi mene možete natjerati? Ni na šta. Ramazan je upravo zato bio tu da me mijenja. Ja klanjam zato da se mijenjam. Ja idem u džamiju da mijenjam sebe, a iz džamije izlazim da mijenjam svijet. Prema tome, to 'šta ja mogu' je potpuno pogrešno i nije stav vjernika", naveo je efendija Čamdžić.

Efendija smatra da ljudi zapravo vole da nemaju obaveze:

"Lakše im je zaspati. Ljudi vole i kad nisu ni za šta krivi. Kad nađu u sebi opravdanje, kako je to, možete misliti, neko tamo je kriv i sada ja ništa ne mogu. Mi smo se naslušali i takvih studenata koji su pali deset puta na ispitu zato što je profesor došao ljut na ispit. Dakle, čovjek je u prirodi takav da on traži sebi tu jednu zonu komfora u kojoj će mu biti, pod znacima navoda, lijepo, iako mu nije lijepo, ali u kojoj neće osjećati grižnju savjesti. Jer ta savjest, to je, ja bih ovako rekao, ta savjest je u stvari neka vrsta, stavit ću pod znake navoda, prisustva Boga u nama. Pritišće nas savjest. Niko nas nije vidio da smo pogriješili. Niko. Sami smo bili. Ali je li nam lijepo? Ko nas progoni? E, zato ljudi nalaze i taj izlaz: ne mogu ja tu ništa i nek ide kako ide. A da su se ljudi kroz historiju tako ponašali, čovjek bi i sad živio u pećini."

"Važno je u srcu ubjeđenje"

Osvrćući se na činjenicu da u Bosni i Hercegovini živi 96% vjernika, a da su korupcija i poroci poput kockanja sveprisutni, efendija pravi jasnu razliku između deklarativnog i stvarnog vjerovanja.

"Pa ljudi su slobodni da se deklariraju kao vjernici. I 96% ljudi u Bosni i Hercegovini, dakle svih naroda i svih konfesija, izjasnili su se da su vjernici. Ali kako se definira to biti vjernik? Biti vjernik. Dakle, evo sada ja sam vjernik, vjerujem u Boga. I sada da mi krenemo Bosnom od Une do Drine, od Save do mora, naći ćemo tih 96% koji su vjernici. A šta znači biti vjernik? Kad mi učimo šta znači biti vjernik, mi kažemo ovako: vjernik znači da ima šta? Srcem vjerovati. U srce se prvo nastani neko ubjeđenje. Dokazi su, kaže Bog Uzvišeni, On nama šalje dokaze u Kur'anu, ima šest hiljada i nešto ajeta, a riječ ajet znači dokaz, ali dokazi su i oko nas, pa kaže Bog Uzvišeni: i u vama samima su dokazi da ja postojim, da Bog postoji. Dakle, srcem vjerovati, jezikom očitovati i djelima potvrditi. E sada, mi imamo šta? Imamo 96% ljudi u Bosni, od toga ogromna većina je to samo šta? Jezikom potvrdila da on ima vjere u srcu. Bi li njega to ubjeđenje na nešto pokrenulo? Pokrenulo. Kako kaže jedan naš veliki pjesnik, šta je vjera ako ne pokreće? Vjera mora da te pokrene. Na šta? Na dobročinstvo. Prema tome, zamislite vi sada da je to 96% u Bosni vjernika koje vjera pokreće, imaju u srcu ubjeđenje da je njihova misija na zemlji hoditi, ići stazom koja vodi Božijem zadovoljstvu. Dakle, šta vjernik na zemlji radi? Ovdje na ovome dunjaluku, kako mi kažemo. Vjernik na dunjaluku neprekidno se bori da stekne, zasluži Božije zadovoljstvo. Je li Božije zadovoljstvo u korupciji? Je li Božije zadovoljstvo u kladionici? Je li Božije zadovoljstvo u, ne znam ja, različitim vrstama devijacije i grijeha kojeg ljudi žive, a koji su, ako hoćete, i društveno opasni? Dakle, kladionica je društveno opasna. Korupcija je društveno opasna. Alkoholizam je društveno opasan. Neko se napio, sjeo za volan i ubio majku i troje djece. To je društveno opasno, je li tako? Dakle, to su, nažalost, samo deklarirani vjernici. Vjera, u stvarnom izrazu riječi vjera, u njihovim životima ne stanuje.“

Kao uzrok otuđenosti i prividnog nestanka ljubavi među bliskima, efendija navodi moderni način života koji nas, uprkos tehnologiji, udaljava jedne od drugih.

"Pa ja svakako mislim da su se vrijednosti u društvu poremetile. One nekako nisu iščezle. Ima ljubavi. Ljudi su... Pa i ja pamtim ponešto toga. U prošlom vremenu, prije 45-50 godina, imali drugačije prioritete. Imali su drugačije strukturiran dan njihovog funkcioniranja. Više su se susretali, bili više upućeni jedni na druge. Recimo, zamislimo mi od prije 50 godina život u jednome selu. Ljudi su išli zajedno kositi, ljudi su išli zajedno žeti pšenicu, ljudi su išli zajedno čuvati stoku. Sve je to njih upućivalo jedne na druge. Danas, 50 godina kasnije, ništa od toga ne postoji. Evo ja sad, moja porodica i sad ima istu zemlju koju smo imali prije 50 godina. Ali sada niko od nas, nas ima šest braće, niko od nas se ne sastaje na toj njivi jer sve uradi mašina. Dakle, ljudi se manje susreću, više komuniciraju, ako uopće komuniciraju, preko tih društvenih mreža i telefona. I činjenica je da što je više tih komunikacijskih sredstava, ljudi su sve jedni od drugih udaljeniji. Ja želim reći da nas to, da mi živimo u ovome vremenu koje je vrijeme društvenih mreža, to nas ne oslobađa obaveze da budemo čovjek. I mi ne smijemo nikad doći u situaciju da pravdamo svoju neljudskost, svoje nečojstvo time što živimo u nekom vremenu. Ništa nije krivo vrijeme. Ništa. To što je danas ne znam koji datum nije mene natjeralo da budem loš. Ja u svakome vremenu, ima to jedan naš veliki pjesnik, on je rekao: mi krivimo vazda zeman, a krivda je sva u nas, jer da zeman progovori, šta bi naš'o krivih nas. Dakle, to što postoje telefoni, društvene mreže, sve to nas ne opravdava da iz naših srca iščezne ljubav. Mi se trebamo boriti da budemo uopće zajedno. I da u sebi tu ljubav snažimo i da ona živi. I da mi živimo u toj ljubavi, jer bez nje nije moguće živjeti.“

Na samom kraju razgovora, efendija Čamdžić šalje poruku o mjeri, onoj zlatnoj ravnoteži koju ramazan donosi i kojoj nas uči.

"Trebamo imati mjeru. Niti trebamo ubrzati, niti trebamo usporiti. Trebamo imati mjeru. Znate, ima jedna divna mudrost, velika mudrost koja kaže: vjera je mjera. I nije dobro ni u vjeri pretjerivati. Znate, bili su neki tamo ljudi u vrijeme Poslanika pa su oni žudili da imaju status kod Boga kao što ima Poslanik. I oni su sada htjeli da oni budu kao on. Pa su išli činiti više. Neki su rekli: mi se nećemo nikako ženiti. Neki su drugi rekli: mi ćemo čitavu godinu postiti. I kad je Poslanik za njih čuo, on se na njih naljuti. On im je rekao: ne može to. To nije vjera. Vjera je mjera. Dakle, nas, ja mislim, ramazan vrati toj mjeri, odnosno kaže nam da je nužno praviti ravnotežu između tijela i duše i praviti ravnotežu između ovog i onog svijeta. Bez te ravnoteže nije moguće biti čovjek. Jer čovjek ne može, ne može i kad bi htio, ne može hraniti samo dušu. Nemoguće. Zamislite da prestanemo hraniti tijelo. Mi bismo umrli. Čovjek može, nažalost može, ali nikako ne bi smio hraniti samo tijelo jer tada više nije čovjek. Čovjeku je zadaća, ramazan je prava slika toga, čovjeku je zadaća da istovremeno hrani i tijelo i dušu da bi bio čovjek. I otuda ramazan ne dođe da nas uspori, već da nam kaže: neprekidni život u ravnoteži je vjera", poručio je efendija Čamdžić u razgovoru za N1.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad